Niz strmu liticu spuštam se
put što senka krči misao moju
prati
u daljinu svirepa ogledala
dovršavaju smrt praznine
Uznemiren kricima samrtnika
požurujem senku
molim se daljini
da me približi
da pristojno sahranim prazninu
I gle
kako pucam u ogledala
kako svirepi krvnici padaju od
mojih hitaca
Reči moje na odru praznine u
kosmosu šapat su
strma litica
put koji misao moju prati
Ironično miran kosmos ogledalo je
svirepo
što smrt šapatu mom započinje
i vreba da progovorim
Kako da ubijem kosmos uzvikujem
usred kosmosa
gazeći po srči svirepih ogledala
Uznemirena senka stišava moj glas
pokazujući kako je nacrtala moju smrt
i mrtav šapat
samo je smrt ostala u svom istom uglu
sa crnim figurama
sa istim onim pogledom kojim sam
krenuo niz strmu liticu

(Pesma (str. 60) iz knjige „NASPRAM ČUDA“ Zorana M. Mandića, IP „Svetovi“, urednik Jovan Zivlak, recenzenti Srba Ignjatović i Jovan Zivlak, Novi Sad, 1994. god.)

IZ RECENZIJE JOVANA ZIVLAKA

Najnovija knjiga pesama Zorana M. Mandića pokazuje karakteristike autorovih dosadašnjih preokupacija i osobenosti u artikulaciji pesničkog teksta. Diskurzivnost, evokativnost i isprepletanost egzistencijalnih tema i motiva sa metapoetičkim. Mandićeve pesme su utemeljene na neposrednosti iskustva i proosećanju egzistencijalne dramatike naspram horizonta smisla i propitivanja mogućnosti i modaliteta pesničkog govora. Između jednog objektivnog tona koji se „probija“ kroz lavirinte citata i krika koji je ispunjen jezom samoironije i igrom jeze. Ova najnovija Mandićeva knjiga reprezentuje ovog autora kao zanimljivu i bitnu pojavu u horizontu novije srpske poezije.